logo mob crni

logo crni

logo crni

Preostalo do Festivala:
1
1
0
dan(a)

T Logo 3c p DE

logo najbolji prijatelj festivala magenta 04

Prijavi se na newsletter

 

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Rade i Danilo Šerbedžija – Oslobođenje Skoplja, 2016.

Povijesna drama u koprodukciji Makedonije, Hrvatske, Finske i Engleske, u režiji Rade i Danila Šerbedžije, smještena je u Skoplje za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U središtu priče su jedanaestogodišnji Zoran (David Todosovski) i njegova obitelj u Makedoniji za vrijeme nacističke okupacije. On je fokalizator priče pa iz njegove perspektive sagledavamo propast obiteljske zajednice dok u pozadini bjesni rat. Zaljubljenost u djevojčicu židovskoga porijekla, protjeranu od strane nacista, potakne ga da počne pisati osobna iskustva u svoj dnevnik. S grozotom promatra ratnu situaciju u kojoj uviđa kako se ona reflektira i na njegovu obitelj. Otac mu odlazi u partizane s ciljem oslobođenjem Skoplja, dok majku kao sluškinju zapošljava njemački oficir. 

Propast obitelji idejna je okosnica filma, najviše izražena u odnosu majke i oca u koji ulazi treći član, njemački nacist, čime se stvara ljubavni trokut obilježen snažnim osjećajem krivnje i srama. Sama činjenica da otac napušta obitelj kako bi se borio protiv nacističkih okupatora, dok mu se majka upušta u seksualne odnose s istim, označava obiteljsku izdaju koja korespondira s konačnom nemoralnom pobjedom nacista. Razvoj odnosa majke i njemačkog oficira najuspjeliji je dio filma. Prvotno sluškinja a kasnije ljubavnica, ona iz nemoći i straha prihvaća njegove naredbe, dok on u takvom odnosu „pumpa" svoj ego i fiksira nadređeni položaj. Silovanje njezinoga tijela za njega označava ratnu pobjedu. 

Odsutnost oca dječaka navodi na promjenu svoje uloge pa se čini kao da „sve vidi, sve zna", no i dalje je u nemogućnosti djelovanja. Bježi u svoje snove koji mu, kako se nada, dokazuju kako su mu otac i djevojčica Židovka još uvijek živi. Rade Šerbedžija odigrao je izvrsnu ulogu kao dječakov tetak. Nakon što su ga nacisti uhapsili i gotovo na mrtvo prebili, postaje ogorčeni alkoholičar invalid. U takvom okruženju i neprisutnosti osobe koja će ga usmjeravati, dječak ostaje sam sa svojim snovima i unutarnjim borbama koje zapisuje u dnevnik.

Klasična linearna naracija uvjerljivo prikazuje povijesni kontekst Drugog svjetskog rata, no dužina filma bitno usporava njegov ritam, upravo zbog repetitivnih scena koje su se mogle kratiti, a da se ne izgubi pripovjedna nit. Međutim, funkcionalno umetnuta izvandijegetska glazba Vlatka Stefanovskog bitno pridonosi uvjerljivom ugođaju ratne drame.

Podijeli ovaj članak:

995 Hits

Trampolin: preskakanje tragične sudbine

Trampolin je prvi dugometražni igrani film redateljice Katarine-Zrinke Matijević. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, a bavi se prikazom nesretnih obiteljskih odnosa.

U filmu se isprepleću tri priče o trima disfunkcionalnim dvočlanim obiteljima u kojima je psihofizičko zlostavljanje stavljeno u prvi plan. Pratimo živote djevojčice Line (Franka Mikolaci) koju majka doktorica (Lana Barić) "odgaja" batinama, dok baka šuti i njezine modrice skriva puderom u prahu. Tu su zatim Nikolina (Marija Tadić), koja radi u domu za nezbrinutu djecu i koja abortusima odbija potomke, te tinejdžerica Nika koja sanja o bijegu od majčinog terora.

Nedostatak figure oca, kako bi se na prvu činilo, nije idejna okosnica filma. Ideja je zapravo zasnovana na iskušavanju gledateljevih predrasuda prema likovima. Za rastrojenost i raspadnutost svih likova koji se u filmu pojavljuju postoji motivacija. Zato gledatelj, u početku zbunjen isprepletenim radnjama i postupcima, počinje osjećati toleranciju prema njima i shvaćati da svi imaju „tamnu" prošlost. Na primjer, postavlja se pitanje zašto Nikolina ne želi dijete, a radi s djecom koju voli? Je li to pitanje sebičnosti ili pak ne želi da joj dijete proživljava sličnu sudbinu kao napuštena djeca i da ga odgaja u nemoralnom svijetu? Zašto majka tinejdžerice ima strogi autoritaran odgoj? Je li problem u njoj ili u buntovnom djetetu koje se „vucara" sa starijim muškarcem? Gledatelj bi trebao, prije osuđivanja, ući u identitet svakoga lika i tek onda donijeti ispravan sud, ukoliko takav uopće postoji.

Trampolin je film koji podbacuje na tehničkim detaljima, pa su pojedine scene nemotivirane, neuvjerljive i nažalost, nedorađene. No, film idejno ima potencijala. Trampolin života, kao sredstvo pomoću kojeg će likovi pokušati „preskočiti" danu tragičnu sudbinu i zakoračiti u novu, potiče gledatelja na iskušavanje vlastitih granica empatije.

Podijeli ovaj članak:

857 Hits

Planet samaca: poljska blockbuster romantična komedija

Poljski film Planet samaca slovenskog redatelja Mitje Okorna, s visokobudžetnom produkcijom i šest scenarista, iz vizualne perspektive vidljivo podsjeća na američke blockbustere. Riječ je o romantičnoj komediji namijenjenoj širokoj populaciji koja kroz humor progovara o muško-ženskim odnosima.

U filmu pratimo priču poznatoga televizijskog voditelja Tomeka (Maciej Stuhr) i osnovnoškolske učiteljice glazbenoga odgoja Ane (Agnieszka Więdłocha). Tomek je šovinista koji žene shvaća kao seksualne objekte. U svojim sitcom emisijama gledanost prikuplja ismijavajući žene i njihove tjelesne karakteristike. U tome mu potporu daje glavna urednica, uspješna žena čiji se životni svjetonazori paradoksalno pobijaju s temama njezine emisije, no uspijeva odvojiti vlastiti život od posla koji joj donosi dobru zaradu. Naime, bez obzira što je tematika emisije zasnovana na podcjenjivanju žena, najveći dio gledanosti pripada ženskoj publici. Za razliku od Tomeka i ostalih žena koje preuzimaju šovinističke obrasce ponašanja, Ana je sentimentalna i usamljena žena koja traga za izgubljenim ljubavnim vrijednostima i „pravim" muškarcem. Iako je kod nje prisutan nesrazmjer između klasične romantičarke koja priželjkuje princa na bijelom konju, život sa sebičnom majkom natjera je da ljubav pokuša pronaći uz pomoć Interneta. Napravivši profil na ​Planetu samaca, web stranici za dejtanje, upoznaje Tomeka koji ju uvuče u svoje igrice iskorištavajući je za potrebe svoje emisije, na što ona začudno pristaje.

Planet samaca oslanja se na klasične formule romantičnih komedija. Kroz cijeli film pratimo dvoje protagonista koji na početku ne dijele zajednički jezik, a nakon niz prepirki i očekivanih zapleta ipak shvaćaju kako pripadaju jedan drugome. Zanimljiva je da se ljubav u filmu pronalazi uz pomoć stranice za upoznavanje samaca. Bez obzira što se upoznavanjem na webu gube davno izgubljene vrijednosti povezivanja i aktualiziraju se nove, svi likovi uvučeni su u virtualni svijet iz kojega ne mogu pobjeći, ali koji im naposljetku ipak donosi prijeko potrebnu ljubav.

Predvidljivu priču i likove spašavaju vizualni segment filma, brz ritam i humor u pojedinim scenama, kao i umetnuta izvandijegetska glazba sastavljena od poznatih američkih pop hitova, čime je zorno pokazano da je produkcija napravila dobar dio posla približivši se mainstream standardima.

Podijeli ovaj članak:

416 Hits

Odsanjani: o ljubavi Celana i Bachmann, nekad i sad

Austrijska redateljica židovskog podrijetla, Ruth Beckermann, koja je dosad režirala nekoliko dokumentaraca, u svom tek drugom dugometražnom igranom filmu (prvi je Homemade iz 2001. godine) pokušava oživjeti dvije važne književne ličnosti druge polovice prošloga stoljeća  – austrijske pjesnike Paula Celana i Ingeborg Bachmann.

To čini uz pomoć njihovih pronađenih osobnih pisama koji će tijekom filma gledatelju razotkriti nesretnu ljubav i unutarnja previranja pjesnika u kriznim godinama nakon Drugog svjetskog rata. U filmu pratimo dvije priče koje se pretapaju u jednu. Prva prikazuje dvoje mladih glumaca (Anja Plaschg i Laurence Rupp) koji interpretativnim čitanjem epistolarnog „scenarija" ponovno vraćaju u život nesretne sudbine zaljubljenih pjesnika, što čini drugu priču. No, oni nisu samo čitatelji jer, čitajući tekstualne predloške, uočavamo uživljenost u uloge i uklizavanje u njihove identitete. Zapravo, prikazane ekspresije lica jedini su dio tijela koji glumi, što pokazuje većina filma snimljena krupnim planovima glumaca. 

Pisma otkrivaju sve, od početne ljubavne zaluđenosti do ljutnje zbog nikadostvarene ljubavi, no prikazuju i širi kontekst krize nakon rata  – ne samo umjetničke, već i one koje se pojavljuju u svim sferama društva. Paul Celan i Ingeborg Bachmann stvaraju u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i u njihovim pismima uočava se poetika u kojoj se grčevito traži izlaz iz okupatorskih okova i istovremeno žeđa za slobodom. Paul bježi u Pariz dok Ingeborg ostaje u Beču. Naizgled jednaki problemi koji ih muče, u prvoj sferi nemogućnost ostvarivanja ljubavi, ubrzo se počinju razdvajati pa se u filmu očitava i rodna problematika, u tim godinama vrlo izražena. I dok je njezina borba ostala u unutarnjem prostoru psihe jer se kao žena i pjesnikinja nije mogla izraziti u muškome svijetu, zbog čega je pogađaju duševne bolesti, on se u Parizu suočava s antisemitizmom zbog svoga židovskog podrijetla.

Zanimljiv je kontrast između mladih glumaca u sadašnjosti i nesretnih pjesnika iz 50-ih, koji do izražaja najviše dolazi u pauzama između snimanja. Za razliku od Ingeborg Bachmann i Paula Celana, razgovor između Plaschg i Ruppa je vidljivo opušten, dijelom i zato jer stvaraju u vremenu u kojem su lišeni velikih kriza pa im razgovor počiva na malim, svakodnevnim temama. To je potpuna suprotnost dramatičnim i pjesnički nadahnutim pismima Bachmann i Celana. Međutim, glumci ipak uspijevaju u identifikaciji s pjesnicima jer se, uz pomoć pisama, postupno uočava njihova bliskost i moguća ljubav.

Za razliku od pjesnika koji su, kako i naziv filma sugerira, odsanjani, možda njihova pisma pripomognu glumcima da se snovi pretvore u stvarnost, odnosno da oni prestanu predstavljati prošlo svršeno vrijeme.

Podijeli ovaj članak:

326 Hits

Sve najbolje: božićno osvježenje za ljetnu večer

63. Pulski filmski festival otvorio je dugometražni film Snježane Tribuson Sve najbolje. Iako tajming prvog predstavljanja hrvatskoj publici ne korespondira s blagdanskim ozračjem u kojem mu se odvija radnja, projekcija je darovala prijeko potrebno osvježenje u vrućim ljetnim noćima.

Sve najbolje formulaična je romantična komedija čiji je koncept preuzet iz hollywoodskih božićnih filmova. Priča govori o trima različitim ljudskim sudbinama u čijem se središtu nalazi motiv usamljenosti. Okosnica radnje odvija se oko slastičarke Verice Javor (Ksenija Marinković), koja svojom naivnom dobrotom i romantičarskom naravi neprestano teži, no nikako ne uspijeva u pronalasku svoje druge polovice. Slijede je operni pjevači Brankica (Renata Pokupić) i Španjolac Martin (Jernej Šugman), koji iza sebe imaju propale veze i brakove. Potragu za ljubavnim ostvarenjem dodatno pojačava skori dolazak Božića, čime se osjećaj zajedništva i bliskosti još jače stimulira.

Sve najbolje odvija se u ambijentu hrvatske srednje klase pa se u prikazu likova, koji su mahom soboslikari, poljoprivrednici, slastičari, medicinske sestre, mogu iščitati i realistički elementi. S njima se pak isprepleću elementi bajkovitog, što daje drugačiji pogled na njihov svijet. Obzirom na žanrovske konvencije, psihologizacija im ostaje na površini, stoga se uočavaju stereotipna stilizirana ponašanja. No, upravo segment bajke, temeljen na specijalnim efektima, odnosima među likovima i paleti boja, razbija monotoniju i tipičnost filmske priče i radnja se, umjesto uz pomoć ljudskog djelovanja, pokreće uz pomoć nepredvidljive sudbine. Naizgled običan božićni kolač tako će postati ključnim znakom spajanja nesretnih duša i poveznica između novoostvarenih ljubavi, a slična će uloga pripasti i žoharima, koji će pripomoći u ostvarivanju sretnoga završetka.

Dramaturška struktura filma, građena na intramedijalnosti, odnosno umetanjem opere u filmski svijet, pridodaje razigranosti priče, a humoristični elementi koji proizlaze iz stereotipnih uloga, učvršćuju idejnu orijentaciju prema zabavi.

Podijeli ovaj članak:

271 Hits

Ivan-Goran Vitez: Narodni heroj Ljiljan Vidić, 2016.

Narodni heroj Ljiljan Vidić drugi je dugometražni film Ivana-Gorana Viteza. Osim njega i Šume summarum iz 2010. godine, redatelj se pretežno bavio TV serijama, od kojih mu je najpoznatija i najuspješnija Bitange i princeze.
U Narodnom heroju, kao i u njegovim ostalim projektima, Vitez na duhovit i nadasve sarkastičan način oslikava današnje društvo. Tako pratimo radnju smještenu u vrijeme Drugog svjetskog rata gdje četa partizana ima zadatak ubiti Hitlera i tako okončati rat. Protagonist priče je mladi pjesnik Ljiljan Vidić (Christian Coltrane) koji je u nemogućnosti stopiti se s okolinom u kojoj živi. Odrasta s majkom u selu Rupi Donjoj gdje mu pjesničke inspiracije i želja za intelektualnim razgovorima otežavaju svakodnevne seoske poslove. Živi na temelju svojih ideala o bratstvu i jedinstvu i priželjkuje da se jednoga dana uključi u partizane.
Ključ iščitavanja Narodnog heroja očitava se u parodiranju povijesne mitologije i kulta ličnosti. U filmu gledamo i ostarjelog Tita koji živi u pećini s pudlicom, a njegovi ideali, koji su nekada privlačili mase, pretvaraju se u smjernice koje se nalaze u self-help priručnicima. Tu je i Ante Pavelić, koji javne govore drži u interijerima ukrašenim svastikama i trudi se vrlo razgovijetno izgovarati jekavski refleks jata u apsolutno svakoj izgovorenoj riječi.
Partizani, ustaše i četnici, iako se u filmu pojavljuju kolektivno, predstavljaju jedan identitet  – jedan lik koji je već odavno izgubio kontakt s povijesnim idealima i svoje „poslove" odrađuje jer tako mora. Ljiljan Vidić, umjetnik među tim karikaturalnim svijetom, prikazan je kao lik koji je „pao s Marsa". On i dalje ne shvaća kako su iluzije o socijalizmu davno izgubljene, no upravo ga izgubljenost na kraju pretvara u narodnoga heroja. Slično kao i kod Forresta Gumpa, prikazan je ili kao mentalno zaostao lik ili pak kao jedini „normalan" među ostalim apsurdnim likovima. No, za razliku od Forresta, radnja nije ispričana iz njegove perspektive pa gledatelj tako uočava redateljevu namjeru: surovo, bezobzirno, opako ismijati svaki način prikazivanja hrvatske povijesti.




Čini se kako je Vitez ovim filmom priželjkivao konačno staviti „točku na i", ne samo u daljnjem snimanju ratnih filmova, već i u filmovima koji se u bilo kojem segmentu bave ratnom problematikom.

Podijeli ovaj članak:

284 Hits
image

Lokacije

14 festivalskih lokacija

Opširnije
predsjednica hr

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu
CROATIAOSIGURANJE