logo mob crni

logo crni
logo crni
T Logo 3c p DE
logo filmofeel 2017

app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Kratki osvrt na Kratki izlet Igor Bezinović: Kratki izlet (2017)

Nakon uspjeha svog 15-minutnog filma iz 2014. Vrlo kratki izlet, Igor Bezinović vraća se na platno cjelovečernjom inačicom istoimene Šoljanove knjige, Kratki izlet (2017). Riječ je o šarmantnom i laganom filmu ceste o Stoli (Ante Zlatko Stolica), mladiću koji boravi u kampu Motovunskog filmskog festivala, gdje slučajno upoznaje nekolicinu ljudi s kojima preživljava vruće festivalske dane i neprospavane noći. I kad osjeti laganu frustraciju tom kamperskom rutinom, on susreće svog poznanika Roka (Mladen Vujčić), koji im predlaže da se upute jedno jutro prema samostanu s freskama, za koji ni sam nije siguran gdje se nalazi. Popraćena duhovitom naracijom glavnoga junaka, priča slijedi besciljno lutanje grupice novopečenih prijatelja šumama i napuštenim selima nakon nesretnog kvara na autobusu.

Ono po čemu se film ističe jest format snimke, koji nije standardni filmski, već odavno zaboravljeni praiskonski 4:3, što Kratkome izletu daje poseban šarm. Glumačka izvedba je nonšalantna i prirodna, te s nestajanjem članova ekspedicijske ekipe komično se opisuju međuljudski odnosi na festivalima – hrpica stranaca najednom se sprijateljuje, dok ih povezuje vreva, ritam glazbe i bljeskovi stroboskopa, pa čak se i zaljubljuju, no po festivalu sve mine i ljudi netragom nestaju, bez povoda, bez želje za nastavkom prijateljstva, i s velikom šansom da se više nikada neće susresti.

Ova simpatična i jednostavna priča o putu do nigdje usputno nam dočarava i čitavu lepezu specifičnog istarskoga folklora: od tradicionalne istarske glazbe, napuštenih slikovitih sela ili sela s tek nekoliko znatiželjnih stanovnika, do šuma, ravnica, boškarina, opojnoga vina i mističnog plesa zvončara. Svojim Kratkim izletom Igor Bezinović možda nije učinio ništa spektakularno, no publici je ponudio lagani i lijepi ljetni film za gledanje uz vino i lubenice i odmaranje mozga.



Rahela Vešković

Podijeli ovaj članak:

126 Hits

Egotripovi i poznanstva Anđelo Jurkas: F**k Off I Love You (2016)

Treća večer Pulskog filmskog festivala u Areni bila je ponešto drugačija od ostalih.Naime, po prvi puta u povijesti ove manifestacije oba prikazana filma pripadala su istome redatelju – Anđelu Jurkasu. Popraćeno spektakularnim najavama u medijima, čovjek bi pomislio da ovakvu prestižnu poziciju mora dobiti kakav izvanredni inovativni genije, wunderkind. Pa da, nije li to onaj debitant koji snima prvu hrvatsku filmsku ljubavnu trilogiju? Par naslova koji se završavaju uskličnicima po portalima kasnije, i Jurkas je napunio Arenu. Ono što smo imali priliku vidjeti jest premijera drugog dijela njegove sage, F*ck Off I Love You (2017), te osvježiti sjećanje na prvi mu uradak, Zbog tebe (2016).

F*ck Off I Love You sastoji se od nekoliko epizoda, baš poput filma prethodnika, no ovoga puta povezanih glavnim likom, polu-uspješnim književnikom Alvinom, kojeg glumi ni više ni manje nego sam Jurkas. On dobiva 2000 eura da napiše knjigu o svojim propalim ljubavima, a film prati njegovo brainstormanje koju od bivših djevojaka bi valjalo uključiti u tu priču. Tu je prva bivša (Doris Pinčić Rogoznica), ovisnica o kokainu, koja je počinila suicid, zatim druga (Jelena Perčin) koja se okrenula alternativnoj medicini nakon dva spontana pobačaja, pa udata žena (Csilla Barath-Bastaić) s kojom je prevario djevojku, zatim glumica (Judita Franković) kojoj jednostavno nije mogao vjerovati, i još barem tucet ili dva usputnih pričica o nekim prolaznim, kratkim aferama s kojekakvim Ruskinjama, Indijkama, maloljetnicama, pa čak i Anđom Marić.

Ne znam otkuda krenuti sa nabrajanjem svih problema ovoga filma, možda najbolje započeti s onim bolno očitim. Anđelo Jurkas, taj renesansni čovjek našega doba, možda bi iznjedrio bolji filmski uradak da se držao isključivo redateljske palice (makar bi trebao poslušati i lekciju-dvije o režiranju). Ovako, postavivši sebe za glavnoga junaka (opet), sve zaudara po sto-i-nešto minutnom egotripu. On je Casanova koji skače iz veze u vezu, svakoj od tih izvanredno lijepih djevojaka potpuno je neodoljiv, pa ne propušta naznačiti da su mnoge od njih bile manekenke, te je baš svaka najbolji seks u životu upražnjavala upravo s njim. Također, kao i u filmu Zbog tebe, započinje s kvazi-ženskom perspektivom njihove veze, no ubrzo započinje njegov monolog, tu i tamo prekinut nemaštovitim dijalogom kojim dominiraju njegove prgave fraze pokupljene na prvoj godini Filozofskog, ili svađom ljubavnika koji se ponašaju kao kakve hormonične pubertetlije, a na kraju svega uvijek je on taj koji je žrtva. Dobar scenarist jest empatični scenarist – onaj koji se uspijeva uvući u život i glavu svakog svog lika, sagledati postavljenu situaciju iz svih kutova, i to je Jurkasov najveći propust. On hoda po rubu šovinizma sprdajući djevojku koja se okrenula duhovnosti nakon dva pretrpljena abortusa, i ljuti se na ženu koja je ostala trudna sa svojim mužem i posvetila se braku, a ne prolaznoj aferi s kolegom. Ovo je film o njemu i samo njemu. I svi ostali samo su ondje da budu lijepi ili da ga ukrase svojim imenom.

I kad smo već kod imena, postoji i taj redundantni subplot o pronalasku žrtve o kojoj bi napisao biografiju, pa se onda, bez nekog posebnog razloga i poveznice s glavnom radnjom, u gostujućim ulogama pojavljuju Nina Badrić, Hladno pivo, Gibonni i brojni drugi. Njihova jedina funkcija jest ona marketinška, te da Jurkas pokaže tko su sve ti njegovi cool frendovi – vapaj je to odraslog čovjeka koji nema dovoljno dobru supstancu filma da bi konkurirao u kinima, pa se hvali poznanstvima u rangu osmogodišnjeg klinca koji se učiteljici prijeti rečenicom: „Znate li vi tko je moj tata?".

Kao dobar poznavatelj glazbe i njen kritičar, Jurkas zakazuje i na ovom području. Film je prožet glazbenim referencama i komadima koji nikako ne odgovaraju raspoloženju scena u koje su loše ukomponirani do mjere da je ponekad teško razlučiti što lik govori od onoga što netko u pozadini pjeva, pa gledatelju glazba postaje tek iritantna distrakcija. Ritam filma je također potpuno promašen, on kreće umjereno, pa onda ubrzava montažom svih tih kratkih vezica još dodatno ukrašenih suvišnim nepovezanim elementima poput otmice boksačice ili orgija u autu, pa usporava do mjere iritantnosti u segmentu s Juditom Franković.

Ipak, Jurkas je dva koraka ispred publike i ispred kritike, pa samodopadno na kraju predviđa ženske optužbe za šovinizam, usporedbu s Jarmuschevim Slomljenim cvjećem, manjak dobrog filmskog sadržaja i što sve ne, govoreći tako svoj f*ck off svima koji su odvojili vrijeme da pogledaju film. Uz ovakvo drsko obraćanje gledateljima s visoka i bez zrnca samokritičnosti, pitam se, za koga je Jurkas snimio ovaj film? Očigledno isključivo za samoga sebe. A zašto? Jer može.



Rahela Vešković

Podijeli ovaj članak:

194 Hits

T Logo 3c p DE

logo filmofeel 2017


app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 
image

Lokacije

14 festivalskih lokacija

Opširnije
predsjednica hr

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu

pulaplus