Tamo gdje svjetlost počinje

Vrijeme je da se oprostimo od jednog posebnog mjesta: projekcijske kabine u Areni

Mogu sve pripreme biti izuzetne, organizacija dovedena do savršenstva i svaki detalj pažljivo posložen, sve može biti baš kako treba, no sva festivalska moć i ranjivost, koja više od pola stoljeća hipnotizira milijune gledatelja nastaje iz istog izvora – tamo gdje film prvi put zatreperi.

Kad svi zauzmu svoja mjesta, a žamor ćaskanja utihne u tihi mrmor, kad se pogledi usmjere prema platnu, iščekivanje se sabije u onu skučenu, toplu, prašnjavu tvrđavicu. Tamo gdje se anegdote, poput obiteljskih priča (jer Festival je obitelj) prenose s koljena na koljeno. Tamo gdje se sve pamti – miris celuloidne vrpce, ljetne vrućine, škripavi stolci, tišina prije prvog kadra. Do nje ne vodi crveni tepih, niti je obasjana svjetlima reflektora, no kroz te male prozore, generacije operatera i tehničara slale su snopove svjetla koji su oživljavali priču na platnu.

O kabini se ne razmišlja dok sve ide kako treba. Ali. Povremeno, film bi znao zašutjeti, smrznuti se ili pak uzeti audio ili vizualni predah. U nekim davnim danima znao je odjaviti se zagorjelim čvarkom na platnu. Sve i svi se prozivaju: vlaga, vrućina, tlak, napon, Merkur, Vespazijan. Uhvaćena između kadrova, u tom kratkom vremenu iščekivanja, publika (O, sjajna publiko!) sve slomi pljeskom i pogura igru naprijed.

Kabina ponosno stoji i podsjeća nas da kino nije samo puko gledanje filma, već pravi doživljaj. U ovo digitalno doba, kada se kućnim hladnjakom upravlja iz Amazonske prašume, podsjeća nas na ono što nas čini zajednicom – da svaki film prolazi kroz nečije ruke, nečije oči, prostruji kroz nečiju dušu. Danas je sve brže, čišće, bešumnije. Možda je nestala i ona zlokobna sekunda tišine prije nego što slika progovori ili zašuti. Možda se više ne upućuju molitve Svemiru. Ali sjećanje nikad neće nestati jer srce kabine, srce Festivala, kuca u ljudima koji su njome upravljali. 

Nova čeka. Bit će drugačija. Imat će svoj šarm. Ali jedno sigurno neće imati – dušu stare kabine. Jer duša se ne instalira. Ona se stvara.

Zato, draga kabino – hvala ti! Bila si više od sobe s projektorima. Bez glamura, ali s karakterom.

Pamtit ćemo. Bila si čudo. Bila si kaos.

Naša.