Tamo gdje svjetlost počinje

Mogu sve pripreme biti izuzetne, organizacija dovedena do savršenstva i svaki detalj pažljivo posložen, sve može biti baš kako treba, no sva festivalska moć i ranjivost, koja više od pola stoljeća hipnotizira milijune gledatelja nastaje iz istog izvora – tamo gdje film prvi put zatreperi.

 

Kad svi zauzmu svoja mjesta, a žamor ćaskanja utihne u tihi mrmor, kad se pogledi usmjere prema platnu, iščekivanje se sabije u onu skučenu, toplu, prašnjavu tvrđavicu. Tamo gdje se anegdote, poput obiteljskih priča (jer Festival je obitelj) prenose s koljena na koljeno. Tamo gdje se sve pamti i miris celuloidne vrpce, ljetne vrućine, škripavi stolci, tišina prije prvog kadra. Do nje ne vodi crveni tepih, niti je obasjana svjetlima reflektora, no kroz te male prozore, generacije operatera i tehničara slale su snopove svjetla koji su oživljavali priču na platnu.

 

O kabini se ne razmišlja dok sve ide kako treba. Ali. Povremeno, film bi znao zašutjeti, smrznuti se ili pak uzeti audio ili vizualni predah. U nekim davnim danima znao je odjaviti se zagorjelim čvarkom na platnu. Sve i svi se prozivaju: vlaga, vrućina, tlak, napon, Merkur, Vespazijan. Uhvaćena između kadrova, u tom kratkom vremenu iščekivanja, publika (O, sjajna publiko!) sve slomi pljeskom i pogura igru naprijed.

 

Kabina ponosno stoji i podsjeća nas da kino nije samo puko gledanje filma, već pravi doživljaj. U ovo digitalno doba, kada se kućnim hladnjakom upravlja iz Amazonske prašume, podsjeća nas na ono što nas čini zajednicom; da svaki film prolazi kroz nečije ruke, nečije oči, prostruji kroz nečiju dušu. Danas je sve brže, čišće, bešumnije. Možda je nestala i ona zlokobna sekunda tišine prije nego što slika progovori ili zašuti. Možda se više ne upućuju molitve Svemiru. Ali sjećanje nikad neće nestati jer srce kabine, srce Festivala, kuca u ljudima koji su njome upravljali. 

 

Nova čeka. Bit će drugačija. Imat će svoj šarm. Ali jedno sigurno neće imati dušu stare kabine. Jer duša se ne instalira. Ona se stvara.

 

Zato, draga kabino hvala ti! Bila si više od sobe s projektorima. Bez glamura, ali s karakterom.

 

Pamtit ćemo. Bila si čudo. Bila si kaos.

 

Naša.