John Ford - čovjek koji je izmislio Ameriku
John Ford, čovjek koji je izmislio Ameriku dokumentarni je film iz 2019. godine u kojem redatelj Jean-Christophe Klotz predstavlja rad redatelja Johna Forda te njegov utjecaj na razvoj filma.
Uvodna snimka zabilježena iz automobila, prikazuje ranojutarnju Dolinu spomenika te odmah otkriva kako je riječ o potencijalnoj filmskoj lokaciji, koju je 40-ih godina posljednjeg stoljeća, prepoznao i John Ford. Upravo je na tom području, na relaciji između Arizone i Utahe, Ford snimio ukupno 15 filmova, uprizorivši američki Zapad. Tako se izmjenjuju arhivske snimke još iz Fordova vremena, intervjui te isječci iz njegovih igranih filmova (Poštanska kočija, Tragači,Nosila je žutu vrpcu i drugi).
Iako se ovaj film formom ne razlikuje od većine dokumentarnih biografskih filmova, njegov sadržaj i priča o životu i stvaralaštvu američkog redatelja postavlja pitanje o njegovu utjecaju na američko društvo i film. U prvom se dijelu spominje američki san koji ne zaobilazi Forda te mu omogućuje da ostvari svoje ideje i potakne promjene u društvu. Odabirući pomalo karikirane prikaze Forda, redatelj naglašava njegovu autentičnost. Prateći teme koje je on u svojim filmovima uprizorio, ističe se njegova društvena angažiranost i osjetljivost. Predstavlja ga se kao boema koji izmjenjuje svoje kreativne, hedonističke i introvertirane faze tijekom svog života. Time ga se automatski opisuje kao pojedinca koji je svojom genijalnošću ispred svog vremena. Na prijelazu iz nijemog u zvučni film, on bira vestern kao žanr kojeg publika tog doba nije shvaćala dovoljno ozbiljno. Očito je dobar dio filmskih profesionalaca i dalje fasciniran prodornom Fordovom osobnošću te govore u kameru o anegdotama i trenucima koje su proživjeli s njim. Glorificirajući Fordovu ličnost, istovremeno potiču na istraživanje njegovih motiva i povezuju to s utjecajem koji je uvelike oplemenio vestern.
Ford je tip jednostavne i britke ličnosti i baš su takvi isječci odabrani te umontirani u film, ne bi li se istaknulo kako to upravo i jest redateljski posao – dati kratku, jasnu, artikuliranu uputu. Također je kao redatelj često birao glumce u koje bi djelomično utkao dio svog karaktera, što otvara taj subjektivni aspekt s kojeg je Ford stvarao. Svoju žensku energiju izražavao je kroz svoje filmove, dok je mušku iznosio kroz junake, koji su bili vazda dominantni likovi herojskih karakteristika. Njegova suradnja s Johnom Wayneom i Maureen O'Harom doprinijela je začetku globalne promjene te potaknula na raspravu o najzastupljenijim temama tadašnjeg društva.
Obilnom upotrebom panorama, pejzaža i horizonta prikazanih u dokumentarcu, redatelj ukazuje na Fordovu opsesiju krajobrazom i surovom divljinom. U naizgled pustoj Arizoni, snimajući film, Ford nastoji riješiti aktualne probleme socijalne nepravde, kapitalističke pohlepe i ugroženost nacionalnih manjina – Navaho Indijanaca. Kroz 54 minute kronološki se govori o njegovoj filmografiji, ekstrinzičnoj motivaciji da ukaže na trulost društva i prijedlozi rješenje putem filmskog platna. Američki san kojim je bio ponesen poticao ga je da stvara bolji život na platnu nego li ga je sam živio. Srećom, imao je nepogrešiv osjećaj za kompoziciju kadra, što mu je donijelo četiri Oskara i povećalo popularnost vesterna .
Dokumentarni film završava prizorom Doline spomenika za čijim horizontom zalazi Sunce. Prisjećajući se jutarnje slike tog istog krajolika s početka filma, redatelj postiže uokvirenu kompoziciju čime metaforički ukazuje na početak i kraj Fordova stvaralaštva. Rečenicom „Bit će bolje jednog dana“ nagoviješta se bolja budućnost u koju je Ford toliko vjerovao i za koju se toliko borio. Upotrijebio je film kako bi izrazio svoju misao koja je ujedno i posljednja rečenica dokumentarca. Dokumentarna je forma, u ovom slučaju, najprikladnije sredstvo da se izraze biografske činjenice te reflektira stvarnost u čemu je Klotz svakako uspio.
Karlo Žganec
Rafaël
Drama Rafaël, u režiji Bena Sombogaarta iz 2018. godine, govori kako zemaljski zakon kroji sudbine mladih bračnih supružnika.
Uzajamna ljubav i vjernost temeljne su vrijednosti na kojima počiva ideja ovog filma. Iako fizički razdvojeni, Nazir (Nabil Mallat) i Kimmy (Melody Klaver)predstavljaju romantičarski idealizirane likove nezahvalno smještene u neizvjesne i izazovne okolnosti izbjegličke krize. Već je na samom početku jasno da je riječ o drami suvremene i mjestimično još uvijek aktualne teme migrantske krize. Nasilna separacija bračnih partnera na idiličnom prostoru sjeverne Afrike, koju uvjerljivo tumači hrvatska obala, odraz je ne tako rijetke stvarnosti proteklih godina. Iako je u braku s Nizozemkom, ne može otići u Nizozemsku te čeka odobrenje za vizu, za čije se izdavanje predviđa 6 do 10 mjeseci. Tako čovjek razdvoji ono što Bog sastavi, a kao polog - ona ostaje trudna. Slijedi njezina borba za oslobođenje supruga iz izbjegličkog zarobljeništva.
Film prati dinamična izmjena tmurnih tonova nemilosrdnog izbjeglištva i svijetlih tonova civiliziranog europskog zapada, što naglašava razliku između zarobljeništva i slobode. Istovremeno pridonosi brzom ritmu filma koji se dodatno pojačava nervoznom kamerom iz ruke u scenama meteža i kaosa. Dinamična kamera pojačava nemirnu atmosferu i nemila zbivanja u kojima se našao glavni lik.
Ostavši na talijanskom otoku Lampedusi, Nazir i Rafaël (Mehdi Meskar) smišljaju način da se oslobode i vjeruju da ih vlasti šalju u bolje društvo. Prilikom njihova ukrcaja na avion za obećani Milano, svezanih ruku, oni shvaćaju da ne idu u Milano i da se priča nastavlja u kafkijanskim okolnostima te opet završavaju na drugoj lokaciji. Iako su vjerovali u svoj spas, nisu bili jači od zakonskih sila. Rafaël se utapa te Nazir gubi svog prijatelja i suputnika, istovremeno mu raste motivacija i osjećaj za pravdu i slobodu.
Glumac vješto tumači zadržanom facijalnom ekspresijom te realističnom glumom stanje njegova lika. Snuždena i prestrašena lica otkriva koliko mu je prijateljstvo s Rafaëlom ulijevalo osjećaj podrške i povjerenja. Sada mu je sjećanje na njega samo poticaj da pobjegne iz prihvatilišta i opet iskusi slobodu, koju čovjek cijeni tek kada je nema.
Scene između Kimmy i njene majke u kojima se karakterno suprotstavljaju idealističko i racionalizirano mišljenje, zapravo predstavljaju borbu pojedinca u svakodnevnom životu. Isplati li se za ideale ići do kraja i reagirati odmah ili valja čekati i nastupati s odmakom? Ona odlučuje da neće čekati te odmah odlazi u Italiju, gdje u konačnici pronalazi Nazira te počinje borba za ljudska prava. Ni u najgorim okolnostima, u kojima se našla njihova ljubav, oni ne smiju ostvarivati tjelesni kontakt. Na to ih podsjeća službenik za pravna pitanja govoreći kako ne mogu otići zajedno. Dolazi do izražaja egzistencijalistički motiv borbe te Kimmy, frustrirana pravnim sustavom i zakonima koji degradiraju čovjekovo življenje, dolazi pred novinare i priča im svoju priču. No, i toj borbi, uz svu agoniju i psihičku rastrojenost, ona ipak zadržava logiku i postupnost. Inzistira na legalnom i promišljenom povratku u Nizozemsku te moli Nazira da zadrži moral i da se vrati legalno.
Dijalozi, koje glavna glumica ostvaruje tijekom filma, teku uvjerljivo i prirodno te, uz promišljene geste i uz mnoge nijanse emocija koje glumica proživljava u kadru, ostvaruju njene organske reakcije. S druge pak strane, njena majka, pristupa hladno i neprirodno distancirano.
Na njihovu putu prema slobodi i normalnom europskom životu, koji je ispunjen tolikim preprekama, Nazir gubi prijatelja, te mu sada samo ostaje sjećanje koje ga ohrabruje i prisjeća te iznova motivira za izvršavanje misije do kraja. Tragične događaje obogaćuje činjenica da Kimmy nosi njegovo dijete. Novi život kao plod njihove jake ljubavi. Radnja kulminira očajem i neizvjesnošću prilikom zadnjeg pokušaja bijega iz izbjeglištva i donosi rješenje. Usprkos svim nedaćama, Nazir i Kimmy opet bivaju zajedno obogaćeni novim životom uza se. Nazvali su sina Rafaël, “onaj koji liječi” i donosi nadu kako će ipak svijet u budućnosti biti tolerantnije mjesto. Film u potpunosti donosi suvremenu socijalnu tematiku te ukazuje na manjak čovječnosti i empatije u procesu ophođenja s izbjeglicama. Uvjerljiva gluma i dinamična izmjena kontrastno obojenih kadrova, uvjerava gledatelja te donosi pročišćenje - budi duh solidarnosti i humanosti.
Karlo Žganec
Sahrana – isplanirani završetak jednog života
Kratkometražni igrani film Sahrana iz 2019. godine u režiji Tina Mezea, postavlja egzistencijalno pitanje kada dolazi završetak života i tragikomičnu dilemu o načinu sahrane.
Na početku ove 17-minutne drame redatelj nam predstavlja tročlanu obitelj na putu prema brežuljkastom krajoliku u kojem stanuje njihov djed (Ivo Gregurević). Njegov je lik primjer otuđenog starca koji nema niti potrebe niti želje povezivati se sa svojim potomcima ili ostatkom civilizacije. U primitivnom načinu života, svakodnevica mu se svodi na slušanje radioprijemnika, igranje šaha te minimalan obrok sastavljen od graha i kruha. Budući da je nedavno pokopao suprugu, ostao je, iz svoje perspektive, doslovno sam na svijetu. Iako djed djeluje prilično vitalno, očito ne pronalazi svrhu daljnjeg preživljavanja. Nenametljiva, ali vrlo konkretna Gregurevićeva interpretacija lika potvrđuje njegov legendarni status.
Koja je svrha života, pitanje je koje se u ovom filmu donosi putem dolazeće obitelji. Kći, zet i unuk ne pojavljuju se da bi oplemenili djedov ovozemaljski život, nego onaj zagrobni. Ironičnim sredstvima ostvaruje se njihova međusobna komunikacija, što naglašava njihovo nerazumijevanje djeda i njegova unutarnjeg svijeta. Naime, on je lik koji ne mari za ovozemaljsku formu života. Razumije potrebe i inovacije suvremenog društva, ali se udaljava od toga zbog činjenice da je ostao uistinu sam. Sam se rodio, sam je živio i sam će umrijeti. Najbliži mu nameću ideju o formi njegove sahrane. Je li praktičnije danas biti kremiran i stavljen u urnu ili biti neoskvrnjen pokopan i dopustiti prirodi spontani proces raspadanja? Britkog i odlučnog stava, djed odlučuje da želi biti pokopan u svom zavičaju gdje je rođen i u kojem je živio. Motiviran vlastitom idejom svoje sahrane, počinje planirati postupke koji će ostvariti njegovu viziju idealnog ukopa.
Idilični prikazi zelenih brežuljaka i dolina, snimljeni dron-kamerom, suprotstavljaju se morbidnoj i tragikomičnoj temi filma. Uz minimalne dijaloge i kameru, koja djeluje kao pripovjedač te koja otkriva njegove planove, zapliće se radnja i pojačava neizvjesnost dramskog ishoda. Zabrinut kako mu obitelj želi smjestiti, počinje kopati svoj grob kojeg smješta čim dalje od civilizacije i modernog čovjeka. Također se, umjesto klasičnog grobnog mjesta, odlučuje za nepregledno livadno prostranstvo, a umjesto cvijeća bira stablo mlade trešnje. Iako se to ne otkriva sve do kraja filma, mlado stablo hranit će se starim tijelom te se tako životna energija prenosi i podsjeća na Newtonov zakon o kruženju energije u prirodi.
Pred sam kraj filma, djed potvrđuje svoju namjeru došavši s litrom rakije, pištoljem i lopatom dovršiti posao. Tijekom dana, obitelj spominje oluju kao metaforični nagovještaj djedova odlaska. Redatelj u filmu obilno koristi simboliku vremena i utjecaj na čovjeka. Djed je jedinka iz prošlog vremena te ne pripada ovom svijetu - primjer neprilagođenog pojedinca za kojeg je jedino rješenje da ga oluja odnese. Kamera se udaljava i prikazuje nam njegove radnje snimljene u totalu, te je trenutak njegove smrti jedino zamračenje u cijelom filmu.
U jednoj od svojih posljednjih uloga, Ivo Gregurević zrači iskustvom, a njegove su radnje prožete lakoćom, logikom i postupnošću.
Kroz svih 17 minuta trajanja drame očituje se apsurdni pristup temi, zbog čega se sam kraj ne shvaća toliko tragično. Ostavlja se prostor gledateljima za izgradnju vlastitih zaključaka o smrti i prolaznosti života.
Obitelj na kraju ne pronalazi djeda nego shvaća da se vratio prirodi i osigurao si svoje mjesto pod zemljom. Kratkometražna forma najbolji je način obrade jedne male epizode ljudskog života te se u ovom filmu postiže cjelovitost i naposljetku, poruka dolazi sama od sebe. Minimalni atmosferski zvukovi, intenzivne boje i kvalitetan scenarij donose nam kratku ljudsku priču obrađenu na pomalo netipičan način.
Karlo Žganec
