PFF: Ono što sam odmah primijetila u vezi filma Grudnjak je nedostatak dijaloga. U društvu koje se koristi tolikim riječima, bilo u banalnom razgovoru ili javnom obraćanju, imamo film u kojem su dijalozi prepušteni kreativnoj mašti gledatelja. To je vrlo hrabar potez. Kako ste “čuli” dijalog prije snimanja, da se tako izrazim?

VH: U radu na filmu bez dijaloga najteže je bilo napisati scenarij. Ne mogu se sve priče ispričati bez dijaloga, no nisam htio da publici koja gleda film nedostaje dijalog. Također, nisam htio da se glumci koriste pantomimom. Znao sam da se očima može ispričati sve.

PFF: Film se često uspoređuje s bajkom o Pepeljuzi, no film, naravno, ima ludu potjeru i glavne glumce. Usamljeni stariji čovjek traži vlasnicu grudnjaka koji je vlak slučajno pokupio sa štrika. Iako isprva djeluje kao komedija, film se razvija u snažniju priču te komedija nestaje (premda ne sasvim) i gledateljima ostavlja trenutke eroticizma, drame i napetosti. Zašto grudnjak? Je li grudnjak bio prvi izbor u ovoj opresivnoj potjeri?

VH: Grudnjak je nešto što muškarci obično ne nose. On je samo za žene. Za mene je grudnjak vrlo uzbudljiv odjevni predmet. No grudnjak istovremeno može biti i najobičniji komad tekstila. Može se transformirati i promijeniti karakter.

PFF: Moram priznati da sam, nakon što sam pogledala film, bio izuzetno motivirana cijeniti tišinu. I osjećala sam se dobro. Najbolji način da odredimo mišljenje gledatelja možda je čuti (kao što je jučer bio slučaj u kinu Valli) da je film nemoguće opisati i da ga se jednostavno mora pogledati. Znači li to da je misija uspjela?

VH: Uvijek mi je teško kad me pitaju da pošaljem sinopsis filma za festivalski katalog. Hrpa riječi obično ne može izraziti kakav je film. No čak i mene zanima radnja filma prije nego što ga pogledam. Mislim da je u tome smislu foršpan učinkovitiji od tekstualnog opisa.

PFF: Kako uspijevate obraditi sve riječi koje čujete? Smeta li vam to što ljudi često ne kažu što misle ili čak na logoreičan način izgovore previše riječi, a ne kažu ništa?

VH: Mislim da je ono što izgovorimo tek mali dio onog što zapravo komuniciramo. Način na koji govorimo i na koji se naše tijelo kreće je možda i važniji da bismo shvatili želi li nam osoba s kojom komuniciramo pomoći ili nas zeznuti.

PFF: Izuzetna glumačka postava i ekipa, prelijepa fotografija, sjajan scenarij, puno gledatelja… Svi se pitaju kako ćete to nadmašiti. “Čujete” li novi film?

VH: Nadahnuće obično nađe mene. Ako tražim nadahnuće, nikad ga ne nađem. Slično kao ljubav, rekao bih.

PFF: Gost ste Pulskog filmskog festivala. Imate li poruku za sinoćnju publiku? Po čemu biste voljeli da vas pamte?

VH: Citirat ću Samuela Goldwyna: „Ako želiš prenijeti poruku, obrati se Western Unionu“. No iskreno, pitanja nakon prikazivanja u Puli bila su sjajna. Publika je jako dugo ostala u kinu i postavljala vrlo zanimljiva pitanja zbog kojih sam se zapitao što mi je, zaboga, bilo u glavi kad sam radio na ovome filmu. Puno mi je gledatelja prišlo u predvorju kina i podijelilo sa mnom svoja iskustva o filmu.