KINO VALLI, 5. – 9. SRPNJA 2024.
U suradnji s Hrvatskim državnim arhivom i Kinotekom
Veljko Bulajić (28. ožujka 1928. – 2. travnja 2024.) režirao je 14 dugometražnih igranih filmova, dva dokumentarna – Skopje ’63 (1964.) i Titovi memoari (1980.) – te dvije televizijske serije. Rodio se u Crnoj Gori, a nakon rata živio je u Zagrebu. U Rimu je pohađao Eksperimentalni centar za kinematografiju (Centro Sperimentale di Cinematografia), jednu od najstarijih filmskih škola u Europi (1935) gdje se upoznao s radom Federica Fellinija i Vittorija De Sice čija će neorealistička poetika bitno utjecati na njega. Prvi mu je dugometražni igrani film Vlak bez voznog reda (1959.) dobio Zlatnu arenu za scenarij i bio uvršten u glavni program Filmskog festivala u Cannesu. Prikaz naseljavanja stanovnika iz Dalmatinske zagore u Vojvodinu nakon 2. svjetskog rata bitno je obilježen neorealizmom. 1986. snima Obećanu zemlju u kojoj problematizira politiku kolektivizacije, a politički parnjak tim filmovima čini Uzavreli grad (Velika zlatna arena) s analizom fenomena industrijalizacije, od njezinih mana do vrlina. No, pravu domaću i svjetsku slavu stekao je svojim ratnim filmovima partizanske tematike: Kozara (1962.) – Velika zlatna arena i Zlatna medalja na festivalu u Moskvi – i osobito Bitka na Neretvi (1969.) – nominacija za nagradu Oscar u kategoriji stranoga filma – koji je i najskuplji jugoslavenski film ikada snimljen. Čovjek kojeg treba ubiti (1979.) – Brončana arena za režiju – fantazijska je legenda o samoprozvanom crnogorskom caru Šćepanu Malom iz 18. st. i politički komentar na blokovsku podjelu svijeta i zagovaranje trećega, odnosno „nesvrstanoga puta“. Dobitnik je državne Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo Hrvatskoga društva filmskih kritičara, dok mu je 2015. izdana monografija Veljko Bulajić: Vlakom bez voznog reda u povijest filma.
