HOMMAGE NIKOLI TANHOFERU
Nikola Tanhofer (Sesvete, 1926. – Zagreb, 1998.) bio je hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i sveučilišni profesor, jedan od ključnih inovatora i pedagoga domaće kinematografije. Filmom se počeo baviti 1943. u kinoklubu Romanija, a nakon gimnazije radi kao laborant, tonski tehničar i snimatelj-reporter. Istodobno studira povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Već u 22. godini snima svoj prvi dugometražni igrani film Zastava (B. Marjanović, 1949.), ostvarivši fotografiju svjetske razine kroz inovativan tretman svjetla i kompoziciju kadra. Kao snimatelj potpisuje još šest igranih i 25 kratkometražnih ostvarenja. Vizualni kontinuitet i makete usavršava u filmu Plavi 9 (K. Golik, 1950.), dok u Sinjem galebu (B. Bauer, 1953.) prvi u bivšoj državi uspješno primjenjuje stražnju projekciju i složene morske trikove. Njegov snimateljsko umijeće vidljivo je i u filmovima Ciguli Miguli i Opsada, omnibusu Ključ te autorskom filmu Bablje ljeto (1970.), gdje eksperimentira ekspresivnim mogućnostima boje.
Kao redatelj debitira remek-djelom H-8… (1958.), u kojem se – unatoč tome što iza kamere stoji Slavko Zalar – snažno osjeća Tanhoferov autorski snimateljski potpis kroz rad s maketama u studiju i laboratorijske intervencije. Vizualne i optičke eksperimente nastavlja u filmovima Sreća dolazi u 9 (1961.) te Svanuće (1964.), gdje dinamički mijenja izrez filmskog formata.
Godine 1969. na Akademiji dramske umjetnosti utemeljuje studij Filmskog i televizijskog snimanja, obrazovavši generacije snimatelja. Bio je prvi predsjednik Hrvatske udruge filmskih snimatelja (1996.) te autor ključnih knjiga Filmska fotografija (1981.) i O boji na filmu i srodnim medijima (2000.). Za svoj je rad nagrađen Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (1986.) i odlikovan Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
Sve je filmove restaurirala Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva, uz pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra.
DUGOMETRAŽNI FILMOVI
HOMMAGE VLASTI LAH
Vlasta Giulia Lah Rocchi (Pula, 1913. – Buenos Aires, 1978.) bila je argentinska filmska redateljica hrvatskog podrijetla i jedna od pionirki latinoameričke kinematografije. Djetinjstvo je provela u Puli, a početkom 1930-ih sa sestrom Nevom odlazi u Rim gdje najprije studira glumu, a potom režiju u Eksperimentalnom centru za kinematografiju.
Godine 1938. preselila se u Argentinu, gdje je započela rad u studiju Estudios San Miguel. Tijekom 1940-ih djelovala je kao pomoćna redateljica na brojnim filmskim produkcijama, a 1953. preuzela je vodstvo prve argentinske filmske škole ‒ Visoke škole filmske umjetnosti. Nakon političkih promjena sredinom 1950-ih radila je kao scenaristica, prevoditeljica i autorica reklamnih filmova.
U povijesti filma ostala je zapamćena kao prva žena koja je režirala argentinski dugometražni igrani zvučni film. Njezin dugometražni prvijenac Furije (1960.) danas se smatra jednim od važnih ostvarenja argentinske kinematografije, dok je film Manekenke (1963.) prepoznat po izrazitoj ženskoj i feminističkoj perspektivi, rijetkoj u tadašnjoj filmskoj produkciji Latinske Amerike.
Nakon desetljeća zaborava, njezin je opus u 21. stoljeću ponovno otkriven i vrednovan. Knjiga Por ser mujer: La biografía de Vlasta Lah autorâ Candele Vey i Martína Miguela Pereire objavljena je 2023. godine, a prema njoj je snimljen i dokumentarni film Vlasta, sjećanje nije vječno, premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Mar del Plati 2025. godine.